Jurica Posilović, dobitnik Pohvalnice u kategoriji „Volonter/ka godine“ za 2020. godinu

Jurica Posilović, ispred Gimnazije Sisak, dobitnik je Pohvalnice u kategoriji “Volonter/ka godine”; Volonterska nagrada Grada Siska u 2020. godini.

Još kao osnovnoškolac bio sam zainteresiran za pomaganje drugima i to u bilo kojem smislu. Iako moja osnovna škola tada nije imala službeni volonterski klub, kroz razne izvannastavne aktivnosti u kojima sam sudjelovao (školski Crveni križ) bio sam upućen u rad pojedinih organizacija kao i same korisnike istih. Nerijetko bi odlazili u Dom za starije i nemoćne, s kojima bismo kartali ili samo razgovarali. Koliko je njima značilo tih 2 sata tjedno, toliko je i meni jer bi me ispunjavalo vidjeti osmijehe na licima starijih ljudi koje im mi djeca možemo izazvati. Uz Dom za starije i nemoćne posjećivali smo i Dječji dom Vrbina Sisak. Tamo smo crtali s djecom, igrali razne igre od nogometa pa do „Čovječe ne ljuti se“, no naravno, uz igru, bila je tu i pomoć pri učenju. Nekako kad danas sagledam sve to, imam osjećaj da sam sa svima ostvario nekakvu vrstu konekcije, jer puno mi znači kad me na ulici pozdrave djeca s kojom sam u kontaktu zadnji put bio prije 3 godine, a oni me se i dalje sjećaju.

Dolaskom u srednju školu pružila mi se prilika da se službeno bavim onime što volim, odnosno, pomaganjem. Na prijedlog profesorice Milas, sadašnje koordinatorice volontiranja te moje profesorice – koordinatorice, pridružio sam se radnoj skupini koja je bila temelj za osnivanje službenog volonterskog kluba. U projektu „(O)drži moj korak!“, čiji je nositelj Agencija lokalne demokracije Sisak i u čijem je sklopu osnovan klub, uz Gimnaziju Sisak, sudjelovala je, i još uvijek sudjeluje, Srednja škola Ivana Trnskog iz Hrvatske Kostajnice. Prvenstveno meni kao društvenoj osobi nije bio problem upoznavati se s novim ljudima tako da mi je to i godilo. Ono što me posebno iznenadilo jest osjećaj jednakosti između učenika i profesora. Vjerujem da većina učenika, među kojima sam bio i ja, gleda na profesore kao „opasne ljude s druge strane katedre“ što zapravo uopće nije istina. Jedna od bitnih stvari koje sam naučio jest da profesori uopće nisu strašni i da, koliko god mi trebali njih kako bi nas nešto naučili, toliko i oni trebaju nas jer, logično, nitko ne zna sve. I preko svih ovih radionica, odrađenih zapravo kroz svojevrsnu igru, tu sam gdje jesam, ponosni član Volonterskog kluba Gimnazije Sisak pod imenom VoGSi. Ja iskreno na VoGSi ne gledam kao na volonterski klub. Nego više na jednu malu vrckastu obitelj, koja je u svim trenucima pod svim mogućim uvjetima spremna pomoći i biti tu jedna za druge. Tome meni služi VoGSi, drugi izlaz za sve probleme. Mjesto gdje se mogu pokazati onakav kakav jesam, dati sve svoje ideje i mišljenja. Jednom kad odem iz Gimnazije puno stvari ostat će zaboravljeno, ali VoGSi nikada.