Stazama volonterstva

Ja sam Matea. Imam 22 godine. Iz Siska sam. Završavam diplomski studij francuskog jezika i filozofije na Sveučilištu u Zadru. Tijekom studija često sam razmišljala o volontiranju, no usporedno s tim mislila sam kako nemam dovoljno vremena ni za sebe, a kamoli za pokloniti svoje slobodno vrijeme drugima, iako me neprestano progonila svijest i želja za volontiranjem. Ipak, po završetku akademske godine, odlučila sam postati volonterka, zapravo vidjeti kako iznutra taj svijet izgleda.

Posjetila sam Volonterski centar Sisak, točnije, Agenciju lokalne demokracije Sisak gdje sam upoznala vesele i drage ljude koji su me odmah adekvatno informirali te objeručke prihvatili.

Sada, pišući ovu priču, mogu bez dvojbe reći kako mi je taj potez donekle promijenio život, proširio vidike, poglede na svijet, pomogao više cijeniti druge ljude kao individue, ali i otkriti vlastite kvalitete, omogućio mi je raditi na vlastitoj osobnosti i smjestiti me u ovozemaljski svijet.

Počela sam volontirati u Domu za stare i nemoćne u svom gradu tijekom ljeta 2014.godine. Ljudi su se na to nerijetko zgražali. Takvo mjesto najčešće predstavlja nužnu potrebu, tužna lica, ljude klonule duhom i tijelom. Za mene je predstavljalo izazov. Ušla sam kao skeptična, znatiželjna i izgubljena osoba, a izašla kao vesela, ispunjena i samouvjerena osoba. Bilo je to iskustvo koje me ogrnulo novim ruhom. U domu sam upoznala ljubazno osoblje, njegovateljice i medicinske sestre, interesantnu i komunikativnu ekipu koja ovaj posao obavlja dugi niz godina. Moj zadatak bio je pomoći im dijeliti hranu. Nakon odrađenih volonterskih sati shvatila sam da sam napravila puno više od toga, puno više za sebe, ali i za druge. Postala sam dio njihova tima, osjećala sam se sretno i korisno. Osjećala sam se kao osoba od pomoći koja je napravila veliko djelo za drugoga, za sebe, za svoj grad, pa naposljetku i za svijet. Stare, nepokretne i bolesne ljude koji tamo leže nisam smatrala takvima. Gledala sam na njih kao na ljude koji još uvijek mogu nešto podariti drugome, naučiti me mnogočemu. Razgovarali smo, smijali se, grlili. Svakim smiješkom su mi uljepšavali dan, a još je ljepši bio jer znam da sam ja za njih učinila isto. I na tome im neizmjerno hvala.

Želim naglasiti kako su se moje sumnje i nedoumice s početka priče pokazale nepotrebnima i krivima. Za volontiranje nisu potrebni vrijeme ili novac, duboko razmišljanje ili napor, potrebni su volja i entuzijazam, potrebna sam ja i potreban si ti. Za šetnju po ovoj stazi nisu potrebne duboke čizme i teška torba, samo jedan osmijeh koji će ti pokazati put i drugi koji ti već ide ususret.