Vesna Jurišić, dobitnica Pohvalnice u kategoriji „Volonteri godine grada Siska“ za 2019. godinu

Vesna Jurišić, dobitnica Pohvalnice u kategoriji „Volonteri godine grada Siska“ za 2019. godinu, ispred Građanske inicijative „Moj grad Sisak“

Volontiranje za mene znači ljubav. Ljubav i zdravlje najveće su vrijednosti. Od malena imala sam sklonost pomagati drugima, to me je činilo sretnom. Posebno sam voljela ljude starije životne dobi. Sjećam se, bila sam mala i čovjeku bez noge pala je štaka, dotrčala sam, digla štaku, dala mu, a on me pogladio po glavi i rekao hvala. I danas me obuzme radost kad se sjetim one topline i hvale čovjeka, te mog ponosa na sebe.

Imala sam majku koja je mlada umrla, ona mi je uzor. Oni koji su je poznavali i danas ju spominju kroz njena dobra djela.

Odlaskom u mirovinu odjednom sam imala puno vremena. Bila sam izgubljena i tražila sam načine na koje bih upotpunila svoje vrijeme. Odlazak u mirovinu koliko god nekima zvučalo kao jednostavan i radostan životni događaj, u biti to nije uvijek tako. Dolaziš do spoznaje da je jedno veće razdoblje života završeno i da je sada potrebno prestrukturirati svoje životne ciljeve i prioritete. Postavila sam sama sebi pitanje: Što sada? Imam puno vremena, imam i ljubavi i osjećam da još uvijek postoj ono nešto što mogu dati od sebe. Nema odustajanja – život teče dalje i tražim (i prihvaćam) nove životne izazove.

Po prirodi sam vesela, pozitivna osoba, željela sam nešto učiniti za sebe. Kad sam odlazila u mirovinu pitali su me što ću sada raditi i čime ću se baviti. Nadala sam se da ću naći udrugu u kojoj ću moći volontirati, ispuniti sebe i svoje vrijeme.

Ali na put, Bog vam pošalje neke ljude, poput Ivančice, Višnje, Daše i ostalih članova koji su me privukli svojim optimizmom, zbog toga sam odlučila volontirati u udruzi Građanska inicijativa „Moj grad Sisak”. Uz te drage ljude upoznala sam kreativu koja me očarala i u koju sam se zaljubila. Odlazak u Dom umirovljenika svaki utorak i četvrtak budi u meni veliku radost. Moj život tada je ispunjen veseljem i ljepotom prekrasnih ljudi koji se vesele našem dolasku, našim kreativnim radionicama. Često su spremni uzvratiti ljubav pjesmom. To su mi najdraži pokloni jer idu iz srca i grla ljudi kojima ništa ne nedostaje osim ljubavi, jer koliko god ljubavi dali nje nikad dosta. Nadam se da će me poslužiti zdravlje te da ću svoje vrijeme, znanje, vještine i ljubav moći pokloniti drugima. Učiniti nešto za sebe je lijepo, učiniti nešto za drugoga je još ljepše.

Izdvajam nekoliko za mene posebno dojmljivih situacija tijekom volontiranja:

Bili smo u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Dječji odjel na susretu s drugim razredom jedne sisačke osnovne škole. Susret je bio posvećen Valentinovu – prazniku ljubavi. Razgovarali smo o tome što to znači voljeti i kako se voli i kako biti voljen. Učenici su govorili o svojim iskustvima simpatija i tome tko se kome sviđa i što je kome poklonjeno za ovaj ljubavni dan. Tako sam ja pričala o tome kako smo se moj prvi dečko i ja upoznali, kako mi je on prišao i što mi je rekao. Učenici su odmah prepoznali da je sada situacija značajno drugačija, da se komunicira porukicama putem mobitela, da se poklanjaju drugačiji poklončići i da je puno lakše s osobom koja ti se sviđa izaći na susret u živo. Bilo je tu puno smijeha i zanimljivih komentara. Uživala sam.

Prilikom kućnih posjeta osobama koje su starije, nemoćne i teško pokretne istovremeno osjećam radost što pomažem, ali i tugu i tjeskobu zbog prolaznosti života i nemoći kojoj smo svi podložni. Tada nastojim što više misliti na lijepe pozitivne stvari i umirovljenicima u potrebi dati najbolji dio sebe. Ne sramim se svojih osjećaja – pokažem ih, ponekad se i tiho u sebi rasplačem, ali skupim i zadnji atom snage – te zajedno brodimo u pozitivu. Zajedno razgledavamo povijesne i obiteljske fotografije, razgovaramo o sjećanjima iz ranijih faza života, ima tu i dosta šale i viceva, a kada je mogućnost i prigoda lagano se i zapjeva.

Na kreativnim susretima imam osjećaj da izađem iz sebe i dosegnem jednu novu višu dimenziju u kojoj vladaju samo sreća, zadovoljstvo, užitak i zajedništvo – koje rado dijelim s drugima. Volim kreativu, ona je dio mene, a ja dio nje – mi živimo zajedno svakog dana. Rado pomažem drugima da ostvare svoj kreativni dio sebe. Raduje me kada vidim starije umirovljenike kada unatoč slabijem vidu i tremoru ruku, skupljaju snagu i pokazuju motivaciju za ono što radimo. Primijetila sam da starije osobe rado vole raditi meke ukrasne i uporabne predmete: srca, medvjediće, jastučiće i slično. I ja uživam zajedno s njima. Volim tehniku zlatoveza i promičem zadržavanja i širenje ove kulturne vrijednosti u lokalnoj zajednici – to je ljepota hrvatske kulturne baštine. Enkaustika tehnika (primjena pastelnih boja i glačala) me oduševljava, a još se više radujem kada mogu podučavati zainteresirane njihovoj primjeni.

Rado idem na volonterske susrete, to me uvijek veseli i uvijek nađem vremena za volontiranje. Situacije umora, glavobolje, iscrpljenosti nisu mi nikada bile smetnja tome da se brzinski obučem, uzmem svoju radnu torbu, nabacim osmijeh i odem na volontersko odredište toga dana. I tada sve teško i opterećujuće nestaje: osmjeh Ijudi u potrebi, zagrljaj, stisak ruke jednostavno raspline moj umor i moguće manjkavo osjećanje. I tada sam ponovo ja – vesela i čila za nove životne izazove.

U prosincu 2018. godine na završnom predstavljanju ostvarenih postignuća projekta Informirana zajednica – primarna prevencija nasilja nad starijim osobama, u ime volontera sam prezentirala ostvarene rezultate iz pozicije volonterskih aktivnosti. Navedeno je pratio i zabilježio Petrinjski radio i Portal 53. Bila sam ponosna na sebe.

Ove godine u lipnju kada smo na sisačkoj tržnici Kontroba s umirovljenicima obilježavali Svjetski dan svjesnosti o prevenciji nasilja nad starijim osobama imala sam veliku odgovornost, a to je sve sudionike kontaktirati i zamoliti ih da se potpišu na našu potpisnu listu i tako potvrde svoje sudjelovanje na ovom događanju. Ovo nije bio jednostavan zadatak: umirovljenici su dolazili i prolazili, zadržavali i družili se, a ja sam za nešto više od dva sata prikupile nešto malo više od stotinu potpisa. Slično je bilo i u rujnu ove godine kada smo obilježavali Svjetski dan Alzheimerove bolesti i Svjetski dan mira, te nadolazeći Svjetski dan starijih osoba kada mi je bio povjeren isti zadatak. U nešto više od dva sata prikupila sam više od 200 potpisa umirovljenika koji su bili s nama na druženju, informirali se o projektnim aktivnostima, rješavali razne mozgalice, družili se u kavu, sok i peciva. Sve opisano događalo se u sklopu volonterskih aktivnosti na projektu „Godine su samo broj” koji je financiran sredstvima Grada Siska. Na susretu su sudjelovali i mnogi umirovljenici koji su krajnju korisnici na Programu Zaželi projektu ŽENA – želim edukacijom nastaviti aktivno koji je sufinanciran sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda, a provodi ga Građanska inicijativa „Moj grad Sisak”.

U studenom 2018. godine sudjelovala sam na pripremanju (izradi) i pakiranju blagdanskih poklončića za krajnje korisnike Programa Zaželi projekta ŽENA — želim edukacijom nastaviti aktivno. Radilo se o anđelima izrađenih od gipsa koji su potom bojani srebrnom ili zlatnom bojom, stavljani u male šarene blagdanske vrećice, te uz čestitku dostavljani umirovljenicima zajedno s pripadajućim paketima higijenskih potrepština za održavanje kućanstava. Bila sam iznimno radosna kada sam na raznim fotografijama vidjela njihove sretne izraze lica po primitku ovog malog prigodnog dara. I to je ono što čovjeka veseli što ga pokreće i motivira da volontira.

Kada sudjelujem na razgovaraonicama koje održavamo u Knjižnicama i čitaonicama s zainteresiranim građanima rado sudjelujem u razgovorima, razmijeni iskustava, slušam druge, komentiram i potičem na zajedničku komunikaciju. Zadnjih godina Ijudi su postali sve otuđeniji, a moja volonterska misija je usmjerena i tome da se ponovo povežemo, družimo, poštujemo i radujemo životu i malim svakodnevnim događanjima.

Nas volontera u Gradanskoj inicijativi „Moj grad Sisak” stalno aktivnih nema puno – možda desetak, druge vidim samo povremeno. No, mi smo (nas desetak) prava ekipa koja je spremna na akciju, međusobnu pomoć i podršku, uvijek imamo vremena jedni za druge – da se saslušamo, oko nečega dogovorimo, prevezemo stvari onima u potrebi, nađemo se na kavi i svi zajedno se glasno smijemo. To je lijep osjećaj – podupire spoznaju da pripadaš toj grupaciji Ijudi, da te razumiju i prihvaćaju upravo takvog kakav jesi. Kada si volonter, po ničemu nisi iznad onoga kojemu pomažeš. Štoviše, blag, nježan si i spreman na pomoć i podršku koja je potrebna. Tu nema ega i sebičnosti – tu vladaju prijateljstvo, zajedništvo i tolerancija.

Prijedlog za neki oblik nagrade ili pohvale za volonterski angažman me veseli, nije neophodan jer ja ne volontiram zbog pohvala i pljeskanja – već zbog sebe, ali ipak potiho veseli dušu ova nominacija. Ona djeluje dodatno motivirajuće, zadužuje i daje potrebu za još većim angažmanom na koji sam spremna. Bilo bi lijepo da u našoj zajednici ima više volontera svih dobi života, da zajedno činimo mala i velika djela, da gradimo socijalno povjerenje u društvu u kojem je čovjek – čovjek, pravda dostižna, kvaliteta života primjerena, a život dostojanstven postojanja.

Ja ne odustajem, idem dalje, borim se, volontiram, nastojim dati dovoljno dobar i potičući primjerak umirovljenice koja želi nešto više od sebe, više od života, više za zajednicu u kojoj svi živimo, jer želim da moje unuke odrastu u odgovorne i uspješne ljude koji će nastaviti tamo gdje ja jednog dana budem stala. Živjeli svi volonteri svijeta!