Ivančica Velić, dobitnica Pohvalnice u kategoriji „Volonter/ka godine“ za 2020. godinu

Ivančica Velić, volonterka Građanske inicijative “Moj grad Sisak” dobitnica je Pohvalnice u kategoriji “Volonter/ka godine”; Volonterska nagrada Grada Siska u 2020. godini.

Zovem se Ivančica Velić, imam 56 godina, volontirati sam počela nakon edukacije za njegovateljicu na poziv dvoje divnih ljudi koji su me pozvali na kreativnu radionicu u udrugu, i od tada je sve počelo. Po prirodi sam vesela, pozitivna osoba, željela sam nešto učiniti za sebe. Upoznala sam puno novih ljudi te kroz druženja u udruzi i radu na terenu stekla prave i iskrene prijatelje. Neizmjerno mi je žao što sam se tako kasno uključila u volontiranje, iako sam kroz život uvijek bila spremna svima pomoći isti čas, smatram da sam mogla i trebala još puno više. Posebno mi je zadovoljstvo raditi sa osobama starije životne dobi, kojima je tako malo potrebno, da li razgovora ili pratnje, a najčešće samo zagrljaj ili lagani stisak ruke, za svaki moj osmijeh i pažnju stostruko su mi vratili. Puno sam naučila od svih dragih prijatelja koji su mi podijelili iskustva koja su kroz život stjecali vlastitim radom i znanjem, i na tome sam im od srca zahvalna, jer se zbog svih njih osjećam izuzetno sretnom i korisnom.

Volontirajući zadnjih desetak godina za mene je volontiranje postalo redovna životna pojava: više ne postoji pitanje „zašto?“, nego se postavlja pitanje „kako?“. Na terenu putem izravnog susreta s ljudima stekla sam brojna iskustva: bilo je trenutaka kada smo zajedno radovali se, bili tužni, tražili dodatne mogućnosti i rješenja za izlazak iz raznih situacija. Uvijek se vodim idejom da je bolje stotinu puta pomoći, nego jednom tražiti pomoć. Svi mi starimo, i ja imam već 56 godina – i važno je pružiti podršku jer tako učimo mlađe generacije da unatoč ubrzanom načinu života, digitalizaciji i riziku otuđenja – još uvijek ništa ne može zamijeniti izravni ljudski kontakt.

Ovo doba pandemije COVID-19 za mene je bilo (i još je uvijek) iznimno teško i izazovno. Koliko brinem o mojoj staroj majci, suprugu koji je osoba s invaliditetom – utoliko sam više razumjela situacije naših starijih sugrađana koji žive sami, spadaju u rizičnu skupinu stanovništva, bombardirani su informacijama kako trebaju ostati kod kuće, a životne potrebe ne mogu staviti na pauzu – trebaju platiti režije, kupiti hranu, podići lijekove, otići liječniku. I odjednom se ništa od toga ne može. Mnogima je bilo neshvatljivo da se pred poštom čeka sat vremena, da su redovi ispred trgovine  – trebalo je puno strpljenja i razumijevanja da im se to objasni.  Neki su bili ljutiti jer su bili uplašeni i bespomoćni. Nisam im to zamjerila – i sama sam ponekad bila zbunjena i zabrinuta. Mnogima je fizička distanca teška bila za prihvatiti. Stoga su dugi razgovori – izravni ili telefonski postali česta pojava. Razgovarali smo o svemu, o svemu onome što su umirovljenici predložili: osjećajima, strahovima, planovima za zaštitu i prevenciju, epidemiološkim mjerama, planovima za budućnost kada sve ovo jednom prođe…Od mnogih umirovljenika mogla sam čuti kako im je ova godina bila teška, ali isto tako da je brzo prošla, te da se ne mogu sjetiti nekog dobra po kojem bi je pamtili. Ja ću je sigurno pamtiti po mnogim susretima u kojima sam vrećice s hranom i higijenskim potrepštinama ostavljala pred vratima, redovima u kojima sam satima stajala, mnogim postavljenim mi pitanjima „A kad će ovo proći?“… I evo nas na kraju godine – mi volonteri se ponovo okupljamo i pokušavamo sumirati emocije, iskustva i dojmove…

Sve ovo nema cijenu i nezamjenjivo je iskustvo – u godini krize i iskušenja, ljubavi bez granica i podršci na distanci.

Nas volontera u Građanskoj inicijativi „Moj grad Sisak“ stalno aktivnih nema puno – možda desetak, i sve nas je manje. Stariji volonteri sve više postaju oni kojima je potrebna volonterska podrška nego što sami mogu volontirati, a mladi ne pokazuju interes za volontiranje. Svi naši volonteri stariji su od 45 godina. No, mi smo prava ekipa koja je spremna na akciju, međusobnu pomoć i podršku, uvijek imamo vremena jedni za druge – da se saslušamo, oko nečeg dogovorimo, prevezemo stvari onima kojima je potrebno, nađemo se na kavi uz fizičku distancu i brzo nešto dogovorimo. To je lijep osjećaj – podupire spoznaju da pripadaš toj grupaciji ljudi, da te razumiju i prihvaćaju upravo takvog kakav jesi. Kada si volonter, po ničemu nisi iznad onoga kojemu pomažeš. Štoviše, blag, nježan si i spreman na pomoć i podršku koja je potrebna. Tu nema ega i sebičnosti – tu vladaju prijateljstvo, zajedništvo i tolerancija.

Prijedlog za neki oblik nagrade ili pohvale za volonterski angažman me veseli, nije neophodan jer ja ne volontiram zbog pohvala – već zbog sebe, ali ipak potiho veseli dušu ova nominacija. Ona djeluje dodatno motivirajuće i daje potrebu za još većim angažmanom na koji sam spremna. Bilo bi lijepo da u našoj zajednici ima više volontera svih dobi života, da zajedno činimo mala i velika djela, da gradimo socijalno povjerenje u društvu u kojem je čovjek  – čovjek, pravda dostižna, kvaliteta života primjerena, a život dostojanstven postojanja. Ja ne odustajem, idem dalje, borim se, volontiram, nastojim dati dovoljno dobar i poticajni primjer svima koji žele nešto više od sebe, više od života, više za zajednicu u kojoj živimo. I ovo će proći (pandemija COVID-19), te je važno ostati čovjek.